9: MATERIJALIZOVANA IDEOLOGIJA
"Samosvest postoji po sebi i za sebe samo ako postoji i za drugu samosvest.
Drugim rečima, ona postoji samo ako je prepoznata i prihvaćena." - Hegel,
Fenomenologija Duha
212
Ideologija je temelj misli klasnog društva tokom istorije ispunjene sukobima. Ideologije nikada nisu bile puka fikcija; one su iskrivljena svest o stvarnosti, pa su kao takve bile realni faktor u proizvodnji realnih pogubnih posledica. Ta veza je intenzivirana napredovanjem spektakla - materijalizacijom ideologije koju je doneo uspeh autonomnog sistema ekonomske proizvodnje. Spektakl poistovećuje društvo sa ideologijom, koja čitavu stvarnost oblikuje po sopstvenoj slici.
213
Čim ideologija - ta apstraktna pretenzija ka univerzalnom i sve iluzije vezane za nju - stekne priznanje u uslovima univerzalne apstrakcije i delotvorne diktature iluzija koji preovlađuju u modernom društvu, ona više nije voluntaristička borba fragmentarnog, već njegov trijumf. Ideološke pretenzije poprimaju oblik zaravnjene, pozitivističke preciznosti: one više ne predočavaju mogućnost istorijskog izbora, već diktat bespogovornih činjenica. Posebni nazivi ideologija se polako gube. Posebni ideološki oblici koji podupiru sistem svode se na "epistemološku osnovu" koja sebe vidi kao nešto što nadilazi sve ideologije. Materijalizovana ideologija nema ime, kao što nema ni neki poseban istorijski program. Drugim rečima, istorija različitih ideologija je završena.
214
Ideologija, čija celokupna unutrašnja logika vodi ka onome što je Manhajm nazvao "totalnom ideologijom" - despotizmom jednog fragmenta koji se nameće kao lažna svest o zamrznutom totalitetu, kao totalitarni pogled na svet - doživljava svoju kulminaciju u nepokretnom neistorijskom spektaklu. U tački svoje kulminacije, i ona se rastvara u društvu kao celini. Kada se to društvo i samo konkretno razgradi, ideologija - ta poslednja iracionalnost koja stoji na putu istorijskom životu - takođe mora da nestane.
215
Spektakl je vrhunac ideologije jer on najpotpunije otkriva i izražava suštinu svih ideoloških sistema: osiromašenje, porobljavanje i negaciju stvarnog života. Spektakl je materijalni "izraz odvajanja i otuđenja između čoveka i čoveka". To je "nova snaga obmane" koja počiva na sistemu proizvodnje u kojem se "sa sve većom masom stvari, uvećava i otuđena sila kojoj su ljudi potčinjeni". To je najviši stadijum ekspanzije koja potrebu okreće protiv života. "Potreba za novcem je jedina stvarna potreba koju moderni ekonomski sistem proizvodi i ujedno jedina potreba koju proizvodi" (Ekonomsko-filozofski rukopisi). Hegelov opis novca kao "samopokretača života nečeg što je mrtvo" (Jenska realfilozofija) proširuje spektakl na čitav društveni život.
216
Nasuprot projektu naznačenom u tezama o Fojerbahu (ostvarenje filozofije kroz praksu, što nadilazi suprotnost između idealizma i materijalizma), spektakl zadržava sve ideološke crte materijalizma i idealizma, predstvaljajući ih kao lažnu konkretnost svog univerzuma. Kontemplativni aspekt starog materijalizma, koji svet vidi samo kao predstavu, a ne kao aktivnost - i koji tako zapravo idealizuje materiju - ostvaruje se kroz spektakl u kojem su konkretne stvari automatizovani gospodari društvenog života. Obrnuto, snevana aktivnost idealizma u spektaklu se ostvaruje kroz tehničko posredovanje znakova i signala, koji konačno materijalizuju apstraktni ideal.
217
Paralelu između ideologije i šizofrenije, o kojoj je govorio Jozef Gabel u Lažnoj svesti, treba posmatrati u kontekstu te ekonomske materijalizacije ideologije. Društvo je postalo ono što je ideologija već bila. Potiskivanje prakse i antidijalektička lažna svest koja nastaje usled tog potiskivanja, ispunjavaju svaki trenutak svakodnevnog života podređenog spektaklu. Ta podređenost sistematski uništava "sposobnost za susret" i zamenjuje je društvenom halucinacijom: lažnom svešću o susretu, "iluzijom susreta". U društvu u kojem niko ne može da prepozna onog drugog, niti da sam bude prepoznat, svaki pojedinac gubi sposobnost da prepozna sopstvenu stvarnost. Ideologija je ovde kod kuće; odvajanje je izgradilo sav njen svet.
218
"Izgleda da su u kliničkoj slici šizofrenije", piše Gabel, "najtešnje povezane dezintegracija dijalektike totaliteta (sa razdvanjem svesti kao ekstremnim oblikom) i dezintegracija dijalektike postajanja (sa katatonijom kao ekstremnim oblikom)." Zatvoren u jednolično poravnati univerzum okružen ekranom spektakla koji ga opčinjava, posmatrač opaža samo fiktivne govornike koji ga izlažu jednosmernom monologu o svojim robama i politici svoje robe. Spektakl kao celina služi kao ogledalo. Ono što se u njemu vidi je dramatizacija iluzornog bekstva od opšteg autizma.
219
Spektakl uništava granicu između sopstva i sveta, gazeći to sopstvo, sa svih strana opkoljeno prisustvom-odsustvom sveta. Spektakl takođe uništava i granicu između istinitog i lažnog, potiskujući neposredno doživljenu istinu ispod konkretnog prisustva lažnog, iza koje stoji čitava organizacija pojavnosti. Pojedinci koji pasivno prihvataju svoju podređenost otuđenoj svakodnevnoj realnosti bivaju tako gurani u ludilo, koje na ovu sudbinu reaguje tako što traži oslonac u iluzornim magijskim tehnikama. Pravi izraz tog lažnog odgovora na komunikaciju na koju je nemoguće odgovoriti jeste potrošnja. Potrošačeva prinudna sklonost ka imitiranju je istinski infantilna potreba, uslovljena svim aspektima ovog suštinskog lišavanja. Kao što kaže Gabel, opisujući jedan sasvim drugi nivo patologije, "abnormalna potreba za predstavljanjem kompenzuje se paničnim osećanjem postojanja na margini života."
220
Ako logika lažne svesti ne može da uistinu spozna sebe, potraga za kritičkom istinom o spektaklu mora da bude istinska kritika. U praksi, ona mora da se bori među ostalim neprijateljima spektakla, ali tako što sa njima neće imati nikakve veze. Bezglavo pristajući na bedne reformističke kompromise ili se upuštajući u pseudorevolucionarne zajedničke akcije, svi oni koje goni apstraktna želja za neposrednim rezultatima zapravo se pokoravaju zakonima vladajuće misli, usvajajući perspektivu koja ne priznaje ništa osim najnovijih vesti. Tako se isti delirijum javlja i u redovima onih koji tvrde da mu se suprotstavljaju. Kritika koja teži da ode s one strane spektakla mora da zna kako da čeka.
221
Samooslobođenje našeg vremena je oslobođenje od materijalne osnove izokrenute istine. Tu "istorijsku misiju uspostavljanja istine u svetu" ne mogu da ostvare ni izolovani pojedinci, niti rascepkane i manipulisane mase. To može samo klasa koja je u stanju da ukine sve klase, tako što će svu vlast otuđenih oblika demokratije svesti na savete, u kojima praktična teorija potvrđuje samu sebe i sama procenjuje svoje akcije. To će biti moguće tek kada se pojedinci "neposredno povežu sa opštom istorijom", a njihov dijalog stekne sposobnost da postavlja sopstvene uslove.
1967.