2: ROBA KAO SPEKTAKL
"Suština robe može da se shvati tek kad ona postane univerzalna kategorija
društva kao celine. Samo u tom kontekstu postvarenje proizvedeno robnim odnosima
stiče odlučujući značaj kako za objektivni razvoj društva, tako i za odnos ljudi
prema tom društvu, koje potčinjava njihovu svest i čini od nje samo izraz tog
postvarenja… Sa progresivnom racionalizacijom i mehanizacijom rada, ovo potčinjavanje
se samo još više pojačava, tako da ljudsko ponašanje postaje sve manje aktivno,
a sve više kontemplativno…" - Lukač, Istorija i klasna svest, 1923.
35
U osnovnoj aktivnosti spektakla - integrisanju svih fluidnih aspekata ljudske aktivnosti i njihovom prevođenju u čvrsto stanje, u izokretanju svih živih vrednosti u čisto apstraktne vrednosti - prepoznajemo svog starog neprijatelja, robu. Nešto, na prvi pogled, tako trivijalno i očigledno, a opet tako složeno i puno metafizičkih nijansi.
36
Fetišizam robe, dominacija "vidljivih i nevidljivih stvari" nad drušvom, dostiže vrhunac u spektaklu, u kojem sav stvarni svet biva zamenjen izborom slika projektovanih iznad njega, ali kojima ipak uspeva da se nametnu kao jedina stvarnost.
37
Svet koji nam spektakl prikazuje, u isti mah prisutan i odsutan, jeste svet robe koji dominira čitavim živim iskustvom. Svet robe se tako prikazuje kakav zaista jeste, jer je njegov razvoj identičan otuđenju ljudi, kako jednih od drugih, tako i od svega što proizvode.
38
Gubitak kvaliteta, tako očigledan na svakom stupnju spektakularnog jezika, od predmeta koje glorigikuje i ponašanja kojim upravlja, potiče iz same prirode sistema koji na svaki način izbegava stvarnost. Robni oblik svodi sve na kvantitativni ekvivalent. Razvija se ono što je kvantitativno, i samo ono što je kvantitativno.
39
Uprkos tome što isključuje kvalitet takav razvoj prolazi kroz kvalitativne promene: spektakl odražava činjenicu da je taj razvoj prešao prag sopstvenog obilja. Iako je ta kvalitativna promena uzela maha samo delimičino, u nekoliko ograničenih oblasti, ona je na opštem planu već prisutna kao standard koji je roba dostigla, tako što je čitavu planetu pretvorila u jedinstveno svetsko tržište.
40
Razvoj proizvodnih snaga je nesvesna istorija koja je realno stvarala i menjala životne uslove ljudskih grupa. To je ekonomska osnova svih ljudskih poduhvata. U prirodnim ekonomijama, pojava robnog sektora predstavljala je višak preživljavanja. Robna proizvodnja, koja podrazumeva razmenu različitih proizvoda između nezavisnih proizvođača, dugo je opstajala na zanatskom nivou, kao marginalna ekonomska aktivnost čija je kvantitativna stvarnost ostajala skrivena. Ali, gde god je robna proizvodnja nailazila na društvene uslove u kojima su se trgovina i akumulacija kapitala odvijali na širokom planu, ona je preuzimala potpunu kontrolu nad ekonomijom. Čitava ekonomija je postala je ono što je sama robna proizvodnja, u tom svom pohodu, već bila: proces kvantitativnog razvoja. Ova stalna ekspanzija ekonomije u obliku roba je pretvorila i sam ljudski rad u robu, u najamni rad, uspevajući da konačno ostvari stepen obilja dovoljan da reši inicijalni problem opstanka - ali samo zato da bi se uvek iznova regenerisala u istom obliku, ali na višem nivou. Ekonomski rast je oslobodio društvo pritiska pukog preživljavanja, ali ga nije oslobodio njegovog oslobodioca. Nezavisnost robe se proširila na čitavu ekonomiju i postala njen gospodar. Ekonomija je promenila svet, ali ga je promenila u svet pod vlašću ekonomije. Ta lažna priroda, u kojoj je ljudski rad postao otuđen, zahteva da rad zauvek ostane u njenoj službi; a pošto ona sama postavlja taj zahtev i odgovara na njega, svi društveno dozvoljeni projekti i poduhvati bivaju stavljeni u službu njenog jačanja. Obilje roba - drugim rečima, obilje robnih odnosa - postaje ništa drugo do povećano preživljavanje.
41
Sve dok uloga ekonomije kao osnove čitavog društvenog života nije bila primećena, niti shvaćena (upravo zato što izgleda tako poznata), dominacija robe nad čitavom ekonomijom se sprovodila na prikriven način. U društvima gde je stvarnih roba bilo malo ili gde su bile teško dostupne, novac je bio prividni gospodar, predstavnik jedne više sile koja je ostajala nepoznata. Sa sve većom podelom rada i početkom masovne proizvodnje za globalno tržište, koje je donela industrijska revolucija, roba je konačno postala vidljiva sila koja kolonizuje čitav društveni život. U toj tački politička ekonomija je sebe nametnula kao dominantnu nauku i kao nauku o dominaciji.
42
Spektakl je stupanj na kojem roba uspeva da kolonizuje čitav društveni život. Komodifikacija nije samo vidljiva: mi više ne vidimo ništa drugo. Svet koji vidimo je svet robe. Moderna ekonomska proizvodnja proširuje svoju diktaturu kako prostorno, tako i po intenzitetu. U manje industrijalizovanim regionima, njena vladavina se već ispoljava kroz prisustvo nekoliko prestižnih roba i imperijalističke dominacije nametnute iz industrijski razvijenijih regiona. Njihov društveni prostor neprestano se zastire novim slojevima robe. S napretkom "druge industrijske revolucije" otuđena potrošnja postaje isto toliko dužnost masa, koliko i otuđena proizvodnja. Čitav društveni prodati rad postaje totalna roba, čiji neprestani obrt mora biti održavan po svaku cenu. Da bi se to postiglo, ova totalna roba mora biti vraćena u fragmentiranom obliku isto tako fragmentiranim pojedincima, koji su potpuno odsečeni od celine proizvodnog procesa. U tom cilju specijalizovana nauka dominacije razbija se na čitav niz daljih specijalizacija, kao što su sociologija, primenjena psihologija, kibernetika i semiologija, koje su zadužene za nadgledanje samoregulacije svake faze tog procesa.
43
U početnoj fazi akumulacije kapitala "politička ekonomija videla je proletera isključivo kao radnika", koji želi samo da obezbedi minimum uslova potrebnih za održanje svoje radne snage, nikada ga ne posmatrajući iz perspektive "njegove ljudskosti i slobodnog vremena". Ta perspektiva vladajuće klase uskoro je bila revidirana: sve veće obilje roba dostiglo je nivo koji je zahtevao višak kolaboracije radnika. Sada, na kraju radnog dana, na radnika se više ne gleda sa prezirom, koji je ranije tako očigledno bio prisutan u svim aspektima organizacije i održavanja proizvodnje; na njih se sada gleda kao na odrasle, sa puno ljubaznosti i predusretljivosti, u skladu sa njihovom novom ulogom, ulogom potrošača. Humanizam robe preuzima nadležnost nad radnikovom "ljudskošću i slobodnim vremenom", prosto zato što politička ekonomija sada može i mora da preuzme potpunu dominaciju nad tim sferama, i to baš kao politička ekonomija. "Usavršeno poricanje čoveka" tako preuzima vlast nad čitavom ljudskom egzistencijom.
44
Spektakl je neprekidni Opijumski rat1 koji se vodi zato da bi prisilio ljude da izjednače dobra sa robama, a zadovoljstvo sa pukim preživljavanjem, koje širi svoj domen po sopstvenim zakonima. Potrošačko preživljavanje mora stalno da širi svoj domen upravo zato što uvek podrazumeva osećanje oskudice. Povećano preživljavanje nikada ne dolazi do razrešenja; ne postoji tačka u kojoj bi se njegovo širenje zaustavilo, jer ono potpuno pripada domenu oskudice: ono može da pozlati siromaštvo, ali ne i da ga prevaziđe.
45
Automatizacija, koja je u isto vreme najnapredniji sektor moderne industrije i najverniji izraz njene prakse, primorava robni sistem da razreši sledeću kontradikciju: tehnološka oprema, koja objektivno vodi ka eliminaciji poslova, mora u isto vreme da sačuva rad kao robu i kao jedinog stvaraoca robe. Jedini način da se izbegne ova posledica automatizacije (ili bilo kod drugog, manje ekstremnog načina za povećanje radne produktivnosti), koja vodi ka smanjivanju ukupnog obima nužnog radnog vremena, jeste stvaranje novih poslova. Tom cilju služi rezervna armija nezaposlenih, koja se uglavnom regrutuje za tericijarni sektor, usluge, kao pojačanje trupama zaduženim za distribuciju i glorifikaciju najnovijih roba; na ovaj način zadovoljava se jedna stvarna potreba - za sve masivnijim propagandnim kampanjama koje treba da navedu ljude da kupuju sve nepotrebnije robe.
46
Razmenska vrednost se pojavljuje prvo kao izraz upotrebne vrednosti, ali pobeda koju odnosi koristeći se svojim oružjima, stvara uslove u kojima se ovaj oblik vrednosti pojavljuje kao autonomna sila. Mobilišući svu ljudsku upotrebnu vrednost i preuzimajući monopol nad njenom realizacijom, razmenska vrednost uspeva da nad njome uspostavi potpunu dominaciju. Upotrebljivost se sada vidi samo u terminima razmene, kojoj je prepuštena na milost i nemilost. Razmenska vrednost, koja je u početku bila plaćenik u službi upotrebne vrednosti, sada preuzima inicijativu i kreće u rat za ostvarenje svojih ciljeva.
47
Stalno opadanje upotrebne vrednosti, koje je oduvek pratilo kapitalističku ekonomiju, dovelo je do pojave novog oblika siromaštva u okviru pojačanog preživljavanja. To siromaštvo postoji uporedo sa starim oblikom siromaštva, koji još istrajava i koji se ogleda u činjenici da je ogromna većina ljudi primorana da prihvati ulogu najamnih radnika u neprestanoj potrazi za ciljevima koje im nameće sistem, i da svako od njih zna da tome mora da se potčini ili da umre. Stvarnost te ucene - činjenice da čak i u najsvedenijim oblicima (hrana, sklonište) upotrebna vrednost ima sopstvenu egzistenciju samo u okviru iluzije obilja povećanog preživljavanja - objašnjava opšti pristanak na iluziju modernog oblika robne potrošnje. Stvarni potrošač postaje potrošač iluzija. Roba je materijalizovana iluzija, a spektakl njen opšti izraz.
48
Upotrebna vrednost je ranije bila shvatana kao implicitni aspekt razmenske vrednosti. Sada, u izokrenutom svetu spektakla, ona mora da bude eksplicitno izražena, zato što je njena realnost erodirala usled prekomernog razvoja robne ekonomije, ali i zato što ona nastavlja da služi kao lažno opravdanje za jedan lažni život.
49
Spektakl je naličje novca. Spektakl je i sam apstraktni, opšti ekvivalent za sve vrste roba. Ali, dok je novac dominirao društvom kao izraz opšte ekvivalencije - sredstvo za razmenu različitih dobara čije se namene ne mogu porediti - spektakl se javlja kao moderna dopuna novca: izraz sveta robe kao celine, koji služi kao opšti ekvivalent za sve što taj svet može da bude i što može da postigne. Spektakl je novac koji može samo da se gleda, jer je u njemu sva upotrebna vrednost već razmenjena za totalitet apstraktnih predstava. Spektakl nije samo sluga lažne korisnosti, već je i sam lažna upotreba života.
50
Sa postizanjem ekonomskog obilja ukupni rezultat društvenog rada postaje vidljiv i na taj način podređuje celokupnu stvarnost pojavama koje postaju primarni proizvod rada. Kapital više nije nevidljivi centar koji upravlja procesom proizvodnje: neprestano se akumulirajući, on se širi na ceo svet u obliku vidljivih predmeta. Sveukupno širenje društva je njegov portret.
51
Trijumf ekonomije kao autonomne sile u isto vreme nagoveštava njenu propast, jer sile koje je oslobodila sada mogu da eliminišu ekonomsku nužnost koja je bila nepromenljiv osnov svih ranijih društava. Zamenjivanje te nužnosti nužnošću neobuzdanog ekonomskog razvoja, znači zamenjivanje zadovoljavanja osnovnih ljudskih potreba (danas jedva pokrivenih) neprestanom proizvodnjom lažnih potreba, pri čemu sve one, u krajnjoj liniji, vode ka ostvarenju samo jedne lažne potrebe: za održanjem vladavine ekonomije kao autonomne sile. Ali, takva ekonomija gubi svaku vezu sa svim autentičnim potrebama sve dok dolazi iz društveno nesvesnog, koje ne zna do koje je mere zavisno od nje. "Sve što je svesno, sklono je habanju. Sve što je nesvesno ostaje nepromenjeno. Ali, jednom oslobođeno i ono počinje da se urušava." (Frojd)
52
Kada društvo jednom shvati da zavisi od ekonomije, ekonomija počinje da zavisi od društva. Kada podzemna snaga ekonomije dostigne tačku vidljive dominacije, ekonomija gubi svoju moć. Ekonomski Id mora biti zamenjen sa Ja. Do ove promene može doći samo iz samog društva, iz borbe unutar društva. Njen ishod zavisi od ishoda klasne borbe, koja je u isto vreme proizvod i proizvođač ekonomske osnove istorije.
53
Svest o žudnji i žudnja za svešću su jedan isti projekat, koji u svom negativnom obliku teži ukidanju klasa i ka tome da radnici direktno raspolažu svim aspektima svoje aktivnosti. Suprotnost tom projektu je društvo spektakla, u kojem roba sagledava samu sebe u svetu koji sama stvara.